Pokazatelj mira | Potoci

---

  Potoci – bogatstvo različitosti

_{Autor teksta: Mirza Lalić}

Svakodnevno kada se želi predstaviti određena sredinu koja liči i oslikava sve što Bosna i Hercegovina jeste koristi se pojam „bogatstvo različitosti“. Upravo je to razlog zašto sam odabrao baš taj naslov za moju priču, jer su Potoci, odnosno Bijelo Polje, uistinu sve ono što znači pojam „bogatstvo različitosti“, a pročitajte i zašto.

Svoj dosadašnji životni vijek od 25 godina proveo sam u malom mjestu Potoci, Bijelo Polje, koje se nalazi sjeverno, nekih 10 kilometara, nadomak Mostara. Tu sam se rodio, odgajao, igrao, stekao prijateljstva i poznanstva, obrazovao, edukovao, tu i radim. Mnogi za nas kažu da smo lokalpatriote koji Potoke i Bijelo Polje vide kao zasebnu državu, a u šali nam kažu da još samo treba da proglasimo nezavisnost, osmislimo izgled zastave i napišemo tekst himne.

I zaista, ovakve šale i pošalice imaju svog smisla. Zašto? Zato što u Potocima i Bijelom Polju žive i Bošnjaci i Srbi i Hrvati. I tako godinama, decenijama godina. Unazad. Žive. Rade. Sarađuju. Druže se. Djeca se igraju, pohađaju školu. Posjećuju kulturne manifestacije i druge društvene sadržaje. I svi oni podjednako vole svoju zajednicu, svoje Potoke i svoje Bijelo Polje. Grade ga zajedno. Pišu peticije, molbe, zahtjeve vlastima, organizuju humanitarne, radne i druge akcije, a sve s ciljem da naše mjesto postane još ljepše i ugodnije mjesto za život.

Na samom ulazu u ovo mjesto nalaze se različite zastave sa dvije strane puta, koje bi nam kazale na prvi pogled da se radi o duboko podijeljenom društvu i zajednici, međutim kada uđete u samu zajednicu i istinski se upoznate sa stanjem, vidite da to zaista nije tako. U krugu od svega par stotina metara nalaze se tri vjerska objekta – katolička crkva, pravoslavna crkva i džamija. Ljudi žive izmiješano, a ne homogenizirano prema svojoj etničkoj pripadnosti i to je najveća prednost i blagodat, odnosno bogatstvo različitosti koje sam gore naveo.

Za mnoge stanovnike i mještane ovog naselja, uključujući i mene, ova tri objekta su najljepši simbol mjesta iz kojeg dolaze. Svetinje u koje se ne dira. Oni daju snagu i motiv ljudima. One su istovremeno simbol zajedništva i bogatstva različitosti.

U mom sjećanju ostao je i vjerovatno će ostati do kraja života jedan detalj iz osnovne škole, koji je definitivno bio lekcija za sve nas, tada klince u trećem ili četvrtom razredu. U jednoj dječijoj svađi, vjerovatno jednoj od stotine njih, jedan dječak upotrijebio je riječ „četnik“ kao uvredu za svog školskog drugara. Sjećam se da nas je tada strogi učitelj Meho postrojio i očitao lekciju koju smo zapamtili najviše od svih lekcija tokom te četiri prve godine u osnovnoj školi koliko nas je učitelj Meho i podučavao. Nakon toga, nikome od nas nije palo na pamet da na bilo koji način uvrijedi prijatelja, a pogotovo prijatelja koji ne pripada istoj etničkoj grupi. Ta dva školska prijatelja i dan danas se često vide, uz smijeh se sjete tog događaja i popiju kafu. Nekad i kavu, a nerijetko i kahvu. Ja popijem čaj.

Poenta priče jeste da se djeca još od školskog uzrasta uče da razlike između njih su bogatstvo, da u biti imamo mnogo više toga što nas spaja, te da što je bitno je da se kod njih razvija osjećaj pripadnosti zajednici. Taj osjećaj podrazumijeva da kasnije to preraste u obavezu pomaganja zajednici u kojoj žive. Na takvim temeljima sam i ja odgajan, školovan, a i danas kao izgrađena ličnost dijelim te vrijednosti sa svojim komšijama i susjedima u našem Bijelom Polju i u našim Potocima.