Ljudi se ne pitaju svakodnevno hoće li biti rata.

Pokazatelj mira | Bijeli Brijeg

Otmjeno mjesto

_{Autor teksta: Klaudija Mikulić}

Još u djetinjstvu nesvjesno sam stvorila negativnu sliku o dionici magistralne ceste M-17 od Mostara prema Sarajevu. Sjećam se priča o teškim prometnim nesrećama, a posebno me potreslo stradavanje radnika JP Parkovi. Vraćajući se s terena radnici su se radovali vikendu s obitelji, a čekala ih je i zaslužena plaća. Samo pedesetak kilometara prije Mostara, šleper im je prepriječio put i uz siloviti udar autobus sa radnicima survao se niz provaliju, završio u Neretvi i jako brzo potonuo. Samo osam radnika je uspjelo preživjeti, nažalost 36 ih je poginulo, jedan od njih je bio i moj susjed. Tada je bez očeva ostalo više od 80 djece. Tako sam kao dijete nesvjesno stvorila negativnu sliku o svemu što se nalazilo sjeverno od Mostara. Bila sam sretna što moja obitelj nema potrebu putovati tim putem jer nismo imali ni prijatelja ni rodbine na tome području. Kada bi putovali u posjet baki u Hrvatsku, putovali bi istom dionicom, ali vlakom, to me nije asociralo na opasnost. Sjećam se odlaska na željezničku stanicu i uzbuđenja zbog putovanja. Bezbrižno sam brojala tunele igrajući se sa sestrama u udobnosti kupea sa spavaćim kolima. Tek puno godina kasnije uživala sam u nestvarno lijepom pogledu na kanjon Neretve koji kao dijete nisam primjećivala.

Kada sam upoznala svoga budućeg supruga živio je u Mostaru. Osnovali smo obitelj i kupili stan. Moj suprug je u toku ratnih zbivanja morao napustiti svoj dom. Njegova obiteljska kuća nalazila se u sjevernom dijelu grada. Jedne prilike odlučili smo obići njegovu kuću i imanje. Iako je to bilo nekoliko godina nakon završetka rata, sigurnosna situacija u Mostaru još je bila nepovoljna. Ratne strahote koje su se događale na tome području još su više pojačale moj strah iz djetinjstva. Znala sam da je suprugu, nakon svega što je proživio u ratu, bilo teško doći u mjesto gdje je odrastao i živio sve do početka rata. Nismo razgovarali, vozili smo se prema sjevernom izlazu iz grada. U tišini smo se vozili u ‘nepoznato’, ja sa svojim strahom, a on sa burom zatomljenih emocija. Skrenuli smo sa glavne ceste, put je postajao sve uži, neprohodniji. Zbog neodržavanja voćnjak i livade su zarasli u šikaru i grmlje. Probili smo se do male kuće na kraju ceste. Žena s bebom u naručju pojavila se na ulaznim vratima. Suprug se predstavio. Ne mogu ni zamisliti koje su ga emocije prožimale, ali nije ništa pokazivao. Nikada kasnije nije spominjao taj dan. Žena nas je pozvala da uđemo. Zidovi su bili crni, osjetio se neugodni miris vlage, odmah sam izašla vani jer sam bila trudna i bojala se za bebu koju nosim, a jedna bebica, nedavno rođena, živi tu. Iako zapuštena i neuvjetna za život ta kuća bila je utočište jedne obitelji koja je morala napustiti svoj dom, baš kao i obitelj u čiju su kuću došli. Apsurdno.

Bila sam sigurna da se tu nikada neću vratiti. Moja odbojnost i strah prema tome dijelu grada postala je još veća. Prošlo je još godina, imali smo tada troje male djece. Čuli smo da je počela obnova kuća i povratak prognanika u muževo rodno mjesto. Ljudi koji su živjeli u našoj kući kupili su malo imanje i preselili se. Vidjela sam suprugovu veliku želju da obnovi rodnu kuću, ali ja sam i dalje bila sigurna da tamo nikada nećemo dolaziti, a kamoli živjeti. Kuća je srušena jer obnova nije bila moguća. Na istom mjestu 2008. godine uz pomoć donacija i našim ulaganjima sagrađena je manja kuća. Moje kćerke su još kao malene djevojčice odmah zavoljele taj dom, najstarija kćerka iako je imala samo šest godina izjavila je da je to ‘otmjeno mjesto’. Svi smo se smijali njezinoj izjavi, i dan danas svaki put mi izmami osmijeh: ‘otmjeno mjesto’, gdje li je to čula? Polako sam i sama počela prihvaćati tu kućicu kao nešto moje. Djeca su me to naučila. Moj strah je polako nestajao, a da toga nisam bila ni svjesna.

Tu smo provodili najljepši dio godine – kasno proljeće, ljeto i ranu jesen. Tek rijetki snijeg bi nas privukao da dođemo zimi na sankanje. Iz godine u godinu boravak je bio sve ugodniji i ljepši. Volimo sjediti u hladovini kivija kojeg smo zasadili prve godine. Muž je zasadio voćnjak, sadi povrće, a bogati plodovi zemlje nagrađuju njegov trud. Voća i povrća ima u izobilju. Uživamo u društvu rodbine i prijatelja uz kavu, piće, roštilj. Djeca cijelo ljeto imaju zabavu; bazen koji se postavlja na zadnji dan škole i traje sve do povratka u školske klupe. Jedna maca svake godine donese nove mačiće, pa tako imamo i kućne ljubimce. Prisjećala sam se perioda kada sam djecu odgajala na petom katu zgrade Da sam barem tada imala sve ovo: iako skromno, nama je to bio komadić raja.

Prije četiri godine saznajemo da su prvi susjedi prodali zemlju sa ruševnom kućom Romima. Bila sam očajna, podlegla sam predrasudama. Pomislila sam da taj mir koji smo uživali nestaje. Tako je i bilo. Dolazilo je puno ljudi, do tada naša mirna ulica postala je jako prometna. Obnovili su kuću, obitelji su se naseljavale i odlazile, neki su bili bučni i arogantni. Često su palili kablove da bi došli do bakra, smrad je bio nesnosan, livada se u trenu pretvorila u skupljalište otpada. Teško sam proživljavala taj period.

Djeca su, vidjevši me tužnu i zabrinutu zbog te situacije, pokušavala rasteretiti. Njima je i dalje naše malo selo bilo ‘otmjeno mjesto’. Bila sam sretna zbog njihovog stava – ovo je naša zemlja i kuća, a tamo je njihovo. Nisu se previše uznemiravale zbog svih tih promjena. Opet su mi dale lekciju.

Nakon godinu dana, vlasnik je došao živjeti u tu kuću sa svojom suprugom i djecom. Očistili su smeće, nakon službene opomene nisu više palili plastiku, a sekundarne sirovine su uredno složili. Ponekad nas razvesele nekom ‘umjetničkom instalacijom’ od prikupljenih komada otpada. Živimo jedni pored drugih, pozdravljamo se, svatko radi svoj posao. Čak sam se počela diviti njihovoj nevjerojatnoj lakoći življenja – ‘dan i nafaka’.

Ove godine susjed gradi kat kuće. Njegov prijatelj planira kupiti obližnju napuštenu kuću. I njima se sviđa život na ‘otmjenom mjestu’. Postoji vjerovanje da kada se spremaju teška vremena, Romi odlaze u druge krajeve. Tako je bilo i u ratu, među prvima su napustili Mostar. Budući da sada dolaze, čak kupuju imanja, rata zasigurno neće biti.