Pokazatelj zajedničkog života | Bijeli Brijeg

---

Dobro je činiti dobro

Autor: Ivica Pavlović
Editor: Klaudija Mikulić

Razlog zbog kojeg sam odlučio pisati o pokazatelju spremnosti pomaganja susjedima je to što sam u svome životu iskusio što znači biti ovisan o tuđoj pomoći. Ja sam osoba koja koristi invalidska kolica. Bio sam u dosta situacija kada mi je i najmanja pomoć bila od neprocjenjive važnosti. Zbog neprilagođenih prilaza za invalidska kolica, često mi je potrebna tuđa pomoć. Ljudi su različiti, netko će bez razmišljanja priskočiti u pomoć, dok neki ljudi nemaju razvijenu svijest o pomoći drugima. Dogodi se da  mi neki ljudi ne žele pomoći. Ne ljutim se na njih, pokušam razumjeti te ljude i ne osuđivati ih. Takvi ljudi zasigurno imaju razlog koji se krije u ranama iz djetinjstva, povrijeđenosti, odbačenosti. Oni najviše trebaju pomoć.

 Ponekad mi se dogodi  da posumnjam u dobrotu ljudi, ali se vrlo brzo razuvjerim. Dobrota se pojavi iznenada i na mjestima gdje je najmanje očekujem. Nakon takvog iskustva zahvalim Isusu i molim ga da mi podari milost kako bih kroz život išao sa još većom vjerom.

Odgajan sam u katoličkoj obitelji. Mogu reći da je moja vjera do moje 30. godine bila ‘mlaka’. Sam Bog mi je poslao jednoga svećenika koji mi je pomogao da svoju vjeru doživim na jedan drugačiji način. Kroz susrete u molitvenoj zajednici moja vjera se počinje mijenjati, počinje rasti. Upoznao sam živoga Boga, upoznao sam Boga koji je sama Ljubav. Sve oko sebe gledam očima vjere. Trudim se širiti Radosnu vijest ljudima koje susrećem. 

Isusova rečenica ‘Blaženije je davati nego primati’ mi je posebno draga. Na prvi pogled može zvučati čudno i možemo se pitati je li to neka greška? Da li je onaj koji daje sretniji od primatelja? Puno puta sam se uvjerio da je to istina. Svaki put kada nekome pomognem osjećam da sam  još više pomogao sebi zbog osjećaja ispunjenosti i zahvalnosti koji me prožima.

Ponekad, u trenucima slabosti osjetim nemir. Znam da sam slab i da  trebam više raditi na sebi, vjerovati u ljude koji me okružuju. Moja vjera mi pomaže da prebrodim takve trenutke. Imam želju pomagati drugima, posebice onima koji su u velikoj potrebi. Želim prenijeti svoje iskustvo vjere i pozitivno razmišljanje na druge ljude. Nadam se da će im to pomoći da radosnije idu kroz život. Najteže je biti svjedok vjere i nositelj mira u svojoj obitelji i okruženju. To nas ne smije obeshrabriti nego nam biti poticaj da još hrabrije idemo kroz život puni razumijevanja. Ljubav trebamo svjedočiti blago i strpljivo, jedino tako možemo doprijeti do srca ljudi.   

Želja mi je pokrenuti samoga sebe i cijelu zajednicu u nastojanju činjenja dobra. Jednostavnim iskrenim smješkom i  ljubaznim pozdravom možemo uljepšati dan ljudima koje susrećemo. Činiti dobro u svakoj prilici. Duboko vjerujem da je ovo jedan od najvažnijih pokazatelja mira i zajedničkog života. Trebamo osluškivati potrebe drugih i tražiti rješenje koje će im na najbolji način pomoći. Neki se ljudi osjećaju usamljeno, boje se budućnosti, žele samo da ih netko sasluša, da podijele svoje brige i strahove. Smatram da bi u našoj zajednici trebalo organizirati radionice na temu pomaganja drugima. Kroz razgovore s ljudima, možemo saznati njihove probleme i pokušati naći način kako im pomoći. Razgovori sa psihologom ili radionice u manjim grupama sigurno bi pomogle ljudima koji nose teret tjeskobe i unutarnjeg nezadovoljstva.   Svaka osoba koju susrećemo potrebna je Božje i naše ljubavi.