Pokazatelj mira | Potoci

---

Prijateljstvo bez granica

_{Autor teksta: Mirza Lalić}

Kažu da se pravi prijatelj poznaje u nevolji. Definicija prijateljstva podrazumijeva pozitivan i blizak odnos između dvoje ili više ljudi koji uključuje međusobno razumijevanje i povjerenje. Jedino je u Bosni i Hercegovini, a posebno u gradu Mostaru izražena teza o bitnosti nacionalne ili etničke pripadnosti prilikom sklapanja ili postojanja prijateljstava.

Razumijevajući čitav kontekst te uzimajući u obzir dešavanja u posljednjih nekoliko decenija, a posebno rat koji je bio strahovit i razarajući, jednostavno lično ne vidim zašto je nacionalnost ili nečija etnička pripadnost bitna za pojam prijateljstva. Kao što nije bitna religijska, politička, ideološka pripadnost. Kao što nije bitno koju boju volite ili za koji fudbalski klub navijate.

Činjenica od koje se ne može pobjeći jeste da je rat prekinuo brojna dugogodišnja prijateljstva, posebno u Mostaru, ali je isto tako veliki broj prijateljstava obnovljen nakon rata, pa čak i nakon što su pojedini ljudi bili pripadnici različitih neprijateljskih vojski. Gle čuda i kontradiktornosti, ali i zanimljive teze – ‘prijatelji su prekinuli prijateljski odnos, jer su ratovali na suprotnim stranama, u zaraćenim neprijateljskim vojskama, pa su obnovili svoj prijateljski odnos’.

Ipak, kada se pročita ova posljednja teza, ona pomalo negira moju početnu tezu i daje kontekst samom pokazatelju mira koji sam izabrao baš zbog ove zanimljivosti, a to je ‘nacionalnost ne utiče na to da li će neko biti prijatelj ili ne’.

Rođen sam nakon ratnih dešavanja. U 21. vijeku krenuo sam u pohađanje osnovnoškolskog obrazovanja, te smo u mojoj školi od prvog razreda imali odjeljenje koje je bilo multietnično i školu koju su pohađali djeca različitih etničkih pripadnosti. Tačnije rečeno čiji su roditelji pripadnici različitih etničkih pripadnosti, jer je sam taj pojam ‘etnička pripadnost’ u najmanju ruku čudan i o njemu bi se dalo nadugo i naširoko: da bi se osjećala pripadnost nečemu to se mora izjaviti i osjećati, a kako će dijete koje uopšte ne zna šta znače ti pojmovi osjećati ili sebe odrediti u tom pravcu. S toga mi je ova tema interesantna i možda je posmatram malo drugačije od većine drugih građana.

Od prvog razreda osnovne škole najbliži i najprisniji odnos sam imao sa svojim prijateljem Markom s kojim sam proveo divno djetinjstvo i školske dane. U isto vrijeme smo dolazili u školu, dijelili užinu, sendviče i slatkiše, navijali za isti fudbalski klub, trenirali i išli na treninge fudbala zajedno, pomagali se na časovima i pomalo varali svoje učitelje, pomažući jedno drugome. Jednostavno smo ‘kliknuli’ i postali pravo dobri prijatelji. Nismo uopšte znali šta znače naša imena Nihad i Marko, niti smo imali ikakav pojam o nacionalnosti. 

Tek kasnije, kako smo odrastali, učili nove stvari na časovima u školi i spoznavali nove stvari iz našeg svakodnevnog okruženja i kontakata s ljudima, porodicama, rodbinom, polako smo shvatali značenje pojma ‘nacionalnost ili etnička pripadnost’. Želim istaći da upravo kada smo shvatili stvarno značenje tih pojmova mi smo postali još bolji i još bliži prijatelji. Više smo vremena provodili zajedno. 

Spletom okolnosti – izborom srednje škole, zatim fakulteta, kasnije posla i tako dalje – Marko i ja smo se malo udaljili, međutim i dan danas često sjednemo i popijemo kafu, smatramo se prijateljima. Sjećam se jedne anegdote kada su nas pokušali razdvojiti u klupama u prvom razredu zbog nestašluka, jer smo previše pričali na času, mi smo se toliko čvrsto držali, pa čak i zaplakali pred učiteljem tražeći da nas ne razdvaja, da bi on na to kazao: ‘ko da vas je ista majka rodila’. Mislim da upravo ta anegdota i ta priča govori o besmislenosti teze da je nacionalnost bitna prilikom sklapanja i održavanja prijateljstava. Nikada ne mogu zaboraviti najljepši period mog života, a to je školsko doba i druženje s tadašnjim najboljim prijateljem Markom.