Pokazatelj mira | Potoci

---

Pos’o je dobar, a para laka

_{Autor teksta: Mirza Lalić}

Kultni muzički bend još iz perioda ex Jugoslavije pod nazivom ‘Zabranjeno pušenje’ davno je objavio album u kojem je bila i pjesma ‘Bos il’ Hadžija’ u kojoj se nalazi stih koji je ujedno naslov ove priče ‘Pos’o je dobar, a para laka’. To mi je bila prva asocijacija na indikator mira koji je naveden.

Potoci su malo mjesto koje se nalazi 10-ak kilometara sjeverno od grada Mostara. Svojim geografskim položajem i prirodnim ljepotama plijeni pažnju prolaznika. Također sve potrebno za normalan život nalazi se u tom mjestu, tako da nije potrebno za svaku sitnicu odlaziti u grad Mostar. Sjećam se jedne prilike u razgovoru s prijateljem na tu temu on je rekao: imamo sve, samo ne kladionice.

Danas je tih istih kladionica i previše. U blizini Osnovne škole na Potocima, u krugu od 200 metara nalaze se čak 3 kladionice, što je poražavajuća činjenica. Sjećam se kada sam pohađao osnovnu školu da smo jedno vrijeme svi dječaci kolektivno novac koji smo dobijali za užinu, hranu i piće, trošili na kladionicu i kockanje nadajući se da ćemo, kako kaže stih iz pjesme i naslov priče, kroz lagan posao zaraditi puno više novca od onoga što su nam davali roditelji. 

Jedne prilike kao klinac pogodio sam nekoliko rezultata i dobio nekoliko stotina maraka. Nakon toga sam igrao još više, baš kao i moji najbolji drugari iz razreda. Više nikada se nije ponovilo da smo dobili nešto slično, nego smo iz dana u dan trošili naš novac, odnosno novac naših roditelja.

Svi dječaci kolektivno iz mog razreda smatrali smo se velikim i odraslim time što igramo kladionicu i radimo nešto ‘zabranjeno’: naime, na zidu u kladionici stajao je veliki natpis da je zabranjeno klađenje osobama mlađim od 18 godina. Radnici naravno nisu nam zabranjivale ni da uđemo ni da igramo kladionicu ili bingo. Vjerovatno su smatrali da su ispunili zakonsku obavezu time što su stavili pomenuti natpis na zid, a vlasnicima kladionica nije padalo na pamet poduzimati neke mjere kako bi zabranili mladima da se klade jer su im oni donosili možda 50% profita.

Ta naša mladalačka iluzorna nada da ćemo kroz ‘dobar pos’o steći laku paru’ brzo je završena kada je naša razrednica saznala da kolektivno odlazimo u kladionicu. Na času odjeljenske zajednice očitala nam je važnu životnu lekciju koju ću zauvijek pamtiti i skrenula pažnju koliko je zlo kockanje i ovisnost o kockanju, a dobar dio nas dječaka je bio skoro ovisan. 

Sjećam se i kako je upravo ona pokrenula peticiju i aktivirala se u lokalnoj zajednici s ciljem da se kladionice udalje od škole barem dovoljno da djeca koja pohađaju školu ne mogu na pauzama i odmorima ići u kladionicu. Dugo se borila s tom devijantnom pojavom u našem društvu, međutim za sada je to borba sa vjetrenjačama. Kladionice su i dalje prisutne u blizini škola, a mislim da radnici i dalje ne sprječavaju djecu da troše svoju mladost na gluposti i možda postanu ovisni o igrama na sreću. To je tragično za društvo.