Pokazatelj zajedničkog života | Potoci

---

(Ne)vidljivi zidovi

_{Autor teksta: Mirza Lalić}

Puno je gradova u svijetu kroz koje protiče neka rijeka. Kroz Mostar i mjesto Potoci protiče prelijepa rijeka Neretva i dijeli grad na lijevu i desnu obalu. Ipak, ta rijeka je u glavama mnogih danas nevidljivi zid. Zid, koji dijeli grad na ‘ovu’ i na ‘onu’ stranu, baš onako kako su željeli mnogi tokom ratnih dešavanja prije otprilike tri decenije, kada su u našem gradu porušeni svi mostovi na Neretvi, upravo kako bi rijeka bila zid koji razdvaja. Ipak, mostovi su obnovljeni, napravljeni novi, a Neretva hladna i dalje teče.

Kada sam bila djevojčica Neretva nam je bila spas od vrelih mostarskih ljetnih dana. U njoj bismo se osvježavali i veliki dio nas je tu i naučio plivati. Nikada na Neretvu nismo gledali drugačije, nego kao rijeku koja uljepšava naš grad i koja je simbol grada i svih dobrih ljudi u njemu, a posebno sa mostovima perfektnog izgleda i arhitekture.

Nismo mogli ni zamisliti da će nekim ludim glavama godinama kasnije pasti na pamet da Neretvu koriste kao ‘berlinski nevidljivi zid’ koji dijeli grad na dvije obale u kojima žive homogene etničke skupine. Iako su tokom rata porušeni svi mostovi na Neretvi, uključujući i mostarski, a i svjetski, biser, Stari most, koji je pod UNESCO zaštitom, danas su obnovljeni svi mostovi koji su još ljepši i koji daju dodatnu čar Neretvi i Mostaru.

Dijete sam ovog grada, volim svoj grad i imam prijatelje i sa lijeve i sa desne obale, i sa ‘ove’ i sa ‘one’ strane, i sa sjevera i sa juga i sa istoka i sa zapada. Sjećam se vremena nakon rata kada sam odrastala u sredini u kojoj su većinom pripadnici drugog naroda, odnosno etničke skupine, i sjećam se prelijepog odnosa naših komšija, mojih prijatelja prema meni. Nikada nisam osjetila razliku po bilo kojoj osnovi, a tako je i dan danas.

Uprkos mom ličnom iskustvu, u javnom prostoru često se koriste termini „ova i ona strana“, posebno  kod ljudi i medija koji nisu iz Mostara. Ljudi u Mostaru, bar u mom okruženju, iako ne bježe od činjenice da grad jeste bio podijeljen i da i dan danas osjećamo te bolne rane, ne vole dijeliti grad na takav način. Nikada neću zaboraviti kada su došli volonteri iz neke škole, čini mi se iz Holandije, u posjetu našim Potocima kako bi nas ‘podučavali suživotu i toleranciji’, a ostali iznenađeni multietničkim sastavom školskih odjeljenja i prijateljstvom među nama. Mene su, kao pripadnicu naroda koji je manjina u toj zajednici, upitali kako se osjećam, da li se osjećam ugroženo, na šta sam im rekla kako nema niti jednog razloga da se osjećam ugroženo niti osjećam bilo kakvu razliku, jedino mi je krivo što vi upravo potencirate ono što se mi nikada međusobno ne zapitamo ovdje. Začuđeno me tada pogledao volonter, pomalo se crveneći u licu kada je čuo prevod mojih riječi.

Naravno, to su moja lična iskustva, a kao odrasla i odgovorna osoba, svjesna sam da ima i drugačijih iskustava. Ne možemo zanemariti činjenicu da brojni ljudi i dan danas Neretvu vide kao nevidljivi zid, a to manifestuju kroz nemila i loša dešavanja fizičkim napadima na nedužne prolaznike, samo zato jer se ne mole istom Bogu ili ne nose slično ime i prezime ili navijaju za drugi fudbalski klub. Ali, za takve nigdje u svijetu nema lijeka, pa ni u Mostaru.