Pokazatelj zajedničkog života | Potoci

---

 Malo ćemo da se kupamo, malo sutra

_{Autor teksta: Mirza Lalić}

Mostar, biser Hercegovine, Bosne i Hercegovine, Balkana i Evrope, jedan od gradova sa najviše sunčanih dana u godini i jedan od najtoplijih evropskih gradova, sa jako lijepom turističkom ponudom i prirodnim blagodatima, jezerima, rijekama, planinama, ali ne baš i bazenima.

Mostar je poznat kao grad koji je iznjedrio jednu od najboljih plivačica koja će vjerovatno oboriti sve moguće rekorde u dogledno vrijeme, našu zlatnu Lanu Pudar, ali koja nije imala adekvatne uslove za treniranje, jer u Mostaru, gle čuda, ne postoji bazen sa olimpijskim dimenzijama.

Naravno, nije to smak svijeta, niti je mali broj bazena za rekreaciju i odmor smak svijeta, ali me upravo to potaklo da pišem svoj osvrt na ovaj indikator.

Potoci su prelijepo mjesto za odmor i rekreaciju, gdje nema puno gužve, dovoljno blizu a dovoljno daleko od samog grada Mostara, sa jako lijepom prirodom i čistoćom. Imamo i potočiće, male rječice, ali i rijeku Neretvu i jezero.

Sjećam se svojih dana kao klinca u osnovnoj i srednjoj školi kada smo jedva čekali ljetne dane da se rashladimo i uživamo u čarima naše Neretve i mostarskog jezera koje se nalaze u našoj zajednici. Išli bismo ili pješke ili biciklima po mostarskom čelopeku i temperaturi iznad 40, a nekada i 50 celzijusovih stepeni. Ništa nas nije moglo spriječiti u našem naumu da se kupamo u našem ‘moru’ kako smo zvali našu rijeku i jezero.

Uživali smo, umarali se plivajući, roštiljali, jeli grickalice i pocrnili kao zagoreni ćevap na roštilju. Ništa nas nije zaustavljalo da sezonu kupanja otvorimo početkom juna i zatvorimo početkom septembra pred školsku godinu.

Najviše nas je žalostila činjenica što u našim Potocima imamo izgrađen i napravljen bazen sa jako dobrim dimenzijama, ali koji nije u funkciji. Par puta smo, sjećam se, zajedno kolege i ja organizovali akcije čišćenja jer je čak iz betona počela rasti trava, ne bismo li nekoga iz nadležnih institucija potakli da bazen bude u funkciji i da mladima u Potocima ponude novi prelijep sadržaj, a to bi sasvim sigurno bio pun pogodak, kako za nas klince koji smo jedva čekali ljeto, tako i za turiste i obogaćivanje turističkih potencijala.

Ipak, od naših nadanja nije bilo ništa. Bazen postoji napravljen i dan danas, ali je u suštini to rupa koja je iskopana i izbetonirana. Kada bismo rekli kroz razgovor „hajmo na bazen“, pod tim nismo podrazumijevali odlazak na kupanje, nego nam je ta lokacija bila mjesto susreta i okupljanja, maštanja o tome kako bi bilo da se u njemu nalazi voda. To je bilo mjesto na kojem su se sklapale veze, dešavali prvi poljupci, pubertetska zezanja dječaka i djevojčica. Neki od nas su čak upisali i građevinu nadajući se da će napraviti idejni projekat kako bi bazen trebao izgledati.

Taj bazen u Potocima ostat će mi jedino tako u pamćenju, a nažalost i dalje je neiskorišteni potencijal jer se nalazi na jako lijepom i pristupačnom mjestu, u relativnoj blizini zajednice i grada, ali dovoljno udaljen za mir i odmor.

Bazen u Potocima dakle fizički postoji, ali kao da ne postoji, jer se ne koristi nigdje osim u maštarijama dječice i klinaca, kao što smo i mi maštali. Danas se tu više niko i ne okuplja, mladi imaju druge lokacije i mjesta, a mi ćemo pamtiti naše prve poljupce, igrarije i ludarije.